JANA

Proplanak

Noseći je polunagu, lutao je po gustoj i bujnoj šumi, slijedeći tragove divljih zvjeri koji su se jasno oslikavali na vlažnoj zemlji, raskvašenoj od obilnih proljetnih kiša. Rasko je bio zabrinut za svoje srodnike koji su, možda loveći divljač, već zašli, kao i on, u predjele drugih, prema njegovom rodu, neprijateljski raspoloženih plemena. Žurio se da je spusti na neko skrovito mjesto da je bolje vidi i da joj se divi. Sunce se tek pomaljalo na horizontu iza šumovitog brijega, kada se grupa od nekoliko njegovih ljudi probijala na proplanak okružen sa svih strana bujnom šumom raznovrsnog drveća, stoljetnih stabala hrasta, javora, jasena i bukve, prošarane brezama, jasikama, lipama, johama, jelama i drugim drvećem. Na proplanak su, kroz šumske prostore sa dvije suprotne strane, vodile jedva vidljive staze, ali dobro poznate njihovim očevima, vođama ovdašnja dva komšijska plemena, koja živješe u svojim naseobinama na suprotnim stranama proplanka kao i svim onima koji su, bilo kojim povodom, dolazili na proplanak. U mirnodopsko vrijeme međuplemenskog življenja često se sastajaše i besjediše na proplanku. Sunčevi zraci i sjene okolnog drveća činiše prostor proplanka toplim, svečanim i ugodnim. U jutarnjim i večernjim sunčevim zracima proplanak je imao mirnoću poput crkvenog oltara. Obasjan prelivajućom svjetlošću u zlatno žutoj i crvekastoj boji, uz lagane i tihe treptaje mladih listova breza, jasika i lipa, te sjaja iglica visokih četinara, odavao je čudnu mirnoću. A opet, sa druge strane, raznorazni zvuci divljih zvjeri i šumska tmina ulivali su strah i strahopoštovanje njihovim srodnicima. Činilo se da zvuci iz okolne šume dolaze od nekog nevidljivog i tajanstvenog bića, koje ima moć božanstva, kojeg su se svi plašili, bojali i molili mu se, a ponekad i ljuti bili.

Na sredini proplanka odavno je stolovao sto napravljen od grubo tesanih i debelih dasaka sa dvije stolice u vidu ovećih panjeva. Sve ovo je govorilo da to i nije samo obični proplanak. Zato su njegovi ljudi, naoružani lukovima i strijelama, približavajući se proplanku išli sve opreznije, skoro šunjajući se, bez razgovora. Svakog trena mogli su biti opaženi i napadnuti od lovaca susjednog plemena, koje nekada bješe u slozi sa njima u pohodima na divljač. Tu nagdje bila je granica njihovih teritorija. Nekada su se lovci oba plemena u lijepe i tople proljetne, ljetne i jesenje dane češće okupljali na proplanku. Dok su njegovi ljudi izlazili iz šume i hodili put stola na sredini proplanka, njih dvoje se držaše za ruke prisjećajući se svojih očeva, nekad zajedničkih boravaka na proplanku, bezbrižnih dječijih igara, prvom susretu i naklonjenosti njihovih srca jedno drugom. Dok bi vođe plemena, njihovi očevi, sjedili za stolom, raspravljajući o međusobnim odnosima, djeca iz oba plemena bi se igrala oko majki koje su imale običaj da u vrijeme razgovora dođu na proplanak i povedu djecu sa sobom. Svaki susret njihovih vođa na proplanku predstavljavo je svečanost, sreću, zadovoljstvo i radost njihovih saplemenika, živjeći i radeći u mirnom i srećnom komšijskom životu.

 

Jana

Rasko je imao dvanaest, a Jana deset godina. Brzo ju je zapazio u dječijoj grupi. Crna kosa i tamnoputo lice, preplanulo od proljetnog sunca, uz vitko dječije tijelo, odavalo je potpuni habitus buduće ljepotice. Prvi pogledi bijahu im obostrano blagi, nježni i radoznali jedono prema drugom. Nešto su čudno i milo osjećali, kao da su im se duše spajale u jednu, a da se još nisu ni dotakli tijelima. Javila se želja, nagon za bliskošću, za dodirom. Jednog trena u igri je zastao i pogledom svojih plavih i mirnih očiju, iznad kojih se uzdizalo visoko čelo, kroz nešto tamnije vijeđi posmatrao njeno vitko tijelo, koje se skladno i predano ugibalo pri svakom pokretu u igri. Činilo se da lete poput goluba i golubice jedno drugom u zagrljaj, i da slijeću na, samo njima, poznato skrovito mjesto, da se u miru gledaju i vole.

Djeca su se u zanosu igre pomješala i razletjela po šumi i proplanku. Njhove majke su mirno sjedile u manjim grupama ne vodeći računa ko je iz kojeg plemena. Stvarale su nova poznanstva, razvijale postojeća prijateljstva, razgovarajući o svakodnevnim životnim potrebama i problemima njihovih porodica. U neprekidnoj igri i trci Jana je naletjela pored njega, okliznula se i pala mu pravo u naručje. On ju je nježno prihvatio, osjetivši toplinu njenog mladog tijela i uzavrle krvi, upijajući miris znoja njenog toplog tijela, i ne razmišljajući da li je to učinila namjerno ili slučajno. Bio je presrećan što je ima u naručju i što po prvi put, pored svoga, sluša otkucaje njenog uzburkanog srca, koje je svojim ritmom odavalo zadovoljstvo na njegovom lijepom, mirnom i veselom licu. U njegovom pogledu osjećala se blagost i strah da mu ne izmakne iz zagrljaja i pobjegne ili da je ne povrijedi. Podrhtavala je, još uvjek zadihana od igre i trčanja po šumi i proplanku. Osjetivši toplinu dječačkih ruku stresla se cijelim tijelom. Na jednom joj se javi potajna želja da ga stisne i poljubi, ali nije mogla radi sopstvenog stida. Hitro i iznenada ga uštinu za obraz. Istrgnu se kao munja iz njegovih ruku i skokom košute nađe se među svojima. Ruke i misli mu poletješe za njom. Ostao je stojeći, ojađenog, zamagljenog i ukočenog pogleda dok je zamicala u grupu djevojčica koje su se živo igrale naspram njega. Najednom se ona vragolasto okrenu i baci umiljat i sjetan pogled na njega. On odahnu od zadovoljstva i stojeći naspram nje i njenog društva, okrećući se uokolo, spazi Gavru, dječaka iz njenog plemena, kako joj upućuje turobne poglede. To ga zabrinu i ražalosti. Niko od prisutne djece nije primjetio šta joj se dogodilo, osim malog Gavre, koji ju je volio i pratio. Osjećala je njegove poglede pri svakom susretu, kako u naselju, tako i izvan naselja. Ti pogledi su je nervirali i ljutili, jer nije imala prema njemu nimalo naklonosti.

 

Slučajno namjerni susret

Naklonost i ljubav prema Jani budila je kod Raska sve više želju da se što skorije sastane sa njom, pa pod bilo kakvim okolnostima. Iako ratnički neraspoložen, jednog dana saopšti svom vjernom drugu Mićanu da odabere grupu najvjernijih i hrabrijih ljudi pa da pođu na proplanak, pa makar se sukobili sa Gavrom i njegovim ljudima. Mićan nakon toga pomisli „riješio je konačno da je pronađe, pa po cijenu sukoba.“ Gotovo u isto vrijeme Jana je došla na pomisao da jednog dana pođe sa svojima na obližnju rijeku, zapravo na samo izvorište rijeke, i da tamo zapodjene igru i veselje, te da, u trenutku zanosa u igri, iskoristi priliku i izgubi se u šumi u okolini izvorišta. Nagovjestiće Rasku da će određenog dana tamo biti sa svojima. Rasko i Mićan, saznavši da će Jana biti tamo sa svojima, jednog praskozorja sa omanjom grupom svojih ljudi, opremljenih oruđem i oružljem za lov, krenu prema proplanku. Sunce se još i ne pojavi na horizontu, a Rasko se na proplanku pojavi sa svojima. Vladala je neobična šumska tišina, samo se ponekada iz dubine šume čuo zov jelena. Nešto mu je govorilo da je okolni prostor slobodan. Sjedeći za stolom, već odavno obraslim crvenkasto-zelenom mahovinom, sjećao se svog i Janinog oca, njegove i njene igre sa djecom, Gavrinog turobnog pogleda punog mržnje i zlobe. Razmišljajući o davnoj prošlosti činilo mu se da nešto iščekuje što danas mora da dođe, a u vezi je sa njim i Janom. Najednom zaželi da se ona pojavi na ivici proplanka sa svojima, pa makar se i sukobili. Činilo mu se da bi, uz pomoć Janinu, spriječio taj sukob, pa makar tu bio i sam Gavro. Zamišljao ju je tu na proplanku uz sebe, kako stoje i gledaju se, a oko njih, kao nekad oko njihovih očeva, sjede njihovi, a uokolo ništa se ne čuje od graje razdragane djece u igri. Dan bješe sunčan i veoma topao. U vazduhu se širilo neko spokojstvo, nada u srećan susret i rasplet nastalog stanja. Iznenada se prenu, kao iz sna, pogođen toplim sunčevim zracima. Strese sa sebe sve neugodnosti, a navuče hrabrost i razum. Osjeti da se mora nekuda požuriti, pa makar to bilo i u nepoznato, samo da bi došao do nje. Brzo je rasporedio svoje ljude i odredi im pravac i smjer kretanja. Razdvoji ih u dvije grupe, a on pođe sam. Mićanova grupa je upućena u pravcu teritorije Janinog plemena. A on se uputi šumskom stazom koja je vodila ka Janinom naselju kako bi presreo Janu i njene. Iako je staza vodila kroz gustu šumu, osjećala se velika sparina, a njemu je nedostajalo vazduha. Zbunjivala ga je grobna tišina. Bojao se takve tišine. Čudilo ga je što još nema Jane na stazi. Najednom mahinalno skrenu sa staze. Kao da ga je huka izvora obližnje rijeke mamila da ga osvježi, a koja je, bezbrižno šumeći, oticala dolinom na čijim obalama nije bilo naselja, ali su se ljudi jednog i drugog plemena često susretali i sastajali na njenom izvoru. Prosto rečeno živjeli su djelimično od rijeke. Ponadao se da bi Jana baš toga dana mogla doći sa svojima na izvor. Ona je baš toga popodneva planirala da svoju ženskadiju iz naselja povede na izvor rijeke. Da bi to učinila bez pratnje Gavre zamolila je Mikana i majku da ga pošalju toga dana u lov na suprotnu stranu od rijeke. Gavro se ubrzo susreo sa Mićanovim ljudima i to baš kad su lovili vepra na njegovom terenu, što mu biješe razlog da ih napadne i povede u zarobljeništvo, čemu se Mićanovi ljudi nisu ni odupirali. Dok su Mićana i njegove ljude vodili u naselje, Jana je sa svojima hitala ka izvorištu rijeke. Rasko se probio kroz gustiš šume na stijenu iznad izvora sa koje se prostirao pogled duž divljie rijeke i njene okoline u kojoj je divljina močvare carovala. Stojeći na stijeni polunag, sav u znoju, najednom ga prekri sjena, osjetivši svježinu, a kad pogleda ka nebu spazi veliko, veliko jato roda koje se lagano spuštaše u močvaru na zapadnoj obali rijeke. Tek su dolazile su iz toplih krajeva, nalazile prošlogodišnja gnijezda, popravljele ih i gradile nova. Jata roda i drugih ptica, različitih veličina i boja perja, neprekidno su se podizale i slijetale niz šumoviti brijeg koji se uzdizao sa desne strane rijeke. U močvari oko rijeke vrvilo je od ptičijih glasova, raznolikih po boji i visini tonova. Činilo se da celo jato, uz zaglušujući žagor i pjesmu, u radnom ritmu priprema za potomstvo. Daleko, niz dolinu rijeke, ukazivala se prostrana poljana u moru nepreglednih šumskih prostranstava, čiji odsjaj rascvetalog bilja na popodnevnoj sunčevoj svjetlosti, za vrijeme vedrih i toplih ljetnih noći, odavaše utisak velikog mjeseca na nepreglednom nebeskom svodu. Naspram poljane, sa druge strane rijeke, uzdizalo se omanje brdašce na čijem vrhu su u junu i julu blistale rascvjetale lipe i kestenje.

Sjedeći na stijeni, polunag i u debeloj hladovini iznad izvora, osjećao je hladnoću po čitavom tijelu, dok mu je pogled na rijeku i rascvjetalu dolinu - močvaru punu života ulivao nadu, snagu i žarku želju da se spusti dole do izvora u susret Jani i njenima, koji se uz graju i utrkivanje približavaše izvoru. Veselila ga je njihova pojava iza obližnjeg šumovitog brežuljka. U grupi koja je dolazila lako je prepoznao njen vitki stas i tamnoputo tijelo. Njena crna i bujna kosa presijavala se na popodnevnom planinskom suncu i viorila se uzdizana od povjetarca koji je duvao duž riječne doline. To ju je izdvajalo od ostalih. Hitala je na čelu grupe djevojaka, dok ju je on sa ushićenjem i sjetom motrio. Brzo se podigao i sklonivši poveću granu, koja se ispriječila njegovom pogledu, uzdahnu i tiho izusti „Eno je!“ Nije odmah potrčao. Stojećki je nijemo posmatrao tek započetu igru koju je ona predvodila. Huka izvora je nadjačavala viku veselih igračica. Bila je sada tu, ispred njega, sasvim blizu. Video ju je čitavu. Video je čak i zjenice njenih očiju. Najednom su zastale u igri i posmatrale izvor, koji je i dalje pjevao odu svojoj rijeci i sa oticanjem njegove vode odašiljao je pozdrave u nepoznate daljine. Nešto su osluškivale, tražile i premjeravale. Jani se činilo kao da čuje njegov glas, ali nikome ništa nije govorila. Osjećala ga je kao da će za koji tren biti tu uz nju. On samo što joj nije u susret potrčao. Jato ptica, koje se bješe tek podiglo iznad izvora, napravilo je sjenu nad došljakinjama. Jana se zagleda u visine na preplašeno jato i promišljajući prozbori „Eh, da imam krila visoko bih se digla i sa lakoćom preletjela stijenu iznad izvora.“ I ostale djevojke su, posmatrajući jato, bile zagledane u visine. On je i dalje stajao u tišini šume, ne skidajući pogled sa izvora i igračica, koje ponovo započeše igru. Jana se sva predala igri, a mislila je o tome kako da neopaženo pređe preko rijeke, jer je osjećala da je on tu negdje u blizini i da ne skida pogled sa nje. Osjećala je da svaki njen pokret tijela vidi i da joj se divi. U zanosu igre ona se neopaženo izgubi preko rijeke. Igra se nastavila i niko od igračica ne opazi da se Jana izgubila. Na trenutak je zastala i, okrenuta licem prema svojima, posmatrala igru očekujući da joj se dogodi nešto lijepo. Brzo ju je osamljenu primjetio sa druge strane izvora i pomislio „Sad ili nikad“. Gotovo nečujno se spuštao prema izvoru, a ona se unatraške primicala ivici šume, ali još uvjek okrenuta licem prema svojima. Strahovala je da je ko ne primjeti i da znak ostalima da je sa druge strane rijeke. Rasko se, spuštajući se prema izvoru, trudio da tiho i neopaženo od bilo koga dospije do nje. Približavajući se izvoru sve jače ga je obuzimala buka, a na samoj ivici šume osjećao je i sitne kapi vode koje su u izmaglici dolazile sa omanjeg slapa odmah podno izvora. Da, tu je bio odmah uz nju, ali je nije spazio. Bila je zaklonjena iza jednog debla i okrenuta licem i pažnjom prema svojima. No, osjećala je da je on tu negdje uz nju. Zašavši malo dublje u šumu brzo ga spazi. Tiho i mirno joj se približavao zažarena lica i preplanulog tijela, ali pun sreće i radosti. Skoro uplašeno je stajala i sjetnim pogledom pratila njegov dolazak. Kad im se pogledi susretoše obadvoje zahvati neka drhtavica, koja ih prožimaše sve dok im se tijela ne nađoše u toplom zagrljaju i čvrstom stisku ruku. Taj njihov zagrljaj bješe vatrene prirode, činilo im se da ih je zahvatio plamen neke ogromne vatre. On je ćutao, dok je ona uzvikivala „Rasko,! Rasko!“ Bila je sva u nekoj vatri i toplom i vlažnom znoju. Kao da mu se nekuda žurilo, ubrzo je pažljivo i nježno uze u naručje i ponese kroz šumu prema vrhu stijene. Jana ga obuhvati oko vrata i snažno se privi na njegove grudi. Izvor je i dalje hučao stapajući se sa hiljade različitih glasova koji su dopirali iz močvare i sa obala rijeke. Dok je uz šumovitu uzbrdicu hitao, noseći je u naručju, nije osjećao umor i težinu njenog tijela. Osjećao je samo dah njene duše i toplinu njenog tijela, što ga je činilo radosnim i ponositim. Izašavši na zaravan na vrhu stijene lagano je položi na bujnu i mirisnu travu. Ispravljajući svoje pognuto tijelo okrenu se prema rijeci i sa uperenim pogledom niz dolinu rijeke glasno i veselo iz sveg glasa viknu:

- Od sada je pa do vijeka samo moja!

 

 

San u javu pretvoren

 

U tom trenutku osjeti toplinu njenih usana na svojima. Poljubila ga je zapravo prvi put u životu i bilo je mnogo slađe od poljubaca u snovima, kojih je bilo mnogo, dok su samo u snovima bili jedno pored drugoga. Držeći je u naručju, ožaren njenim usnama, nije vidio ništa uokolo, samo je uzvraćavo poljupcima i nešto joj nerazumno poluglasno govorio. U tom zanosu krenuo je dalje kroz šumu i na jednom spazi tragove divljih zvjeri. Trgao se i tek tada došao sebi. Sad tek postade svjestan da to nije san, da je to java. Jana osjeti kod njega umor i zanos. Ponovo ga poljubi i predloži da zastanu, da predahnu. U blizini bješe omanja čistina na koju je spusti na zemlju. Izmaknu se nekoliko koraka, a ona ustade i osta stojeći. Nekoliko trenutaka su se tako gledali. Stidljivo ga je posmatrala sve dok ga ne pozva da sjednu. On je pokorno posluša i sjede tik uz nju. Milovao ju je po glavi zadržavajući u ruci pramenove njene duge crne i sjajne kose. Dugo su sjedeći ćutali, sve dok se on ne sjeti Mićana i njegovih ljudi. Tiho se pitao sam u sebi šta se moglo njima dogoditi? Dugo joj je objašnjavao kako je organizirao pohod svojih ljudi prema njenom naselju i proplanku samo da bi stigao do nje. Plašio se da ih Gavro u sukobu nije zarobio. Znajući Gavru i njegovu mržnju prema Rasku i svemu što je njegovo, Jana uzdahnu i reče „ i ja se bojim da ih je zarobio i da se u naselju hvali svojim junaštvom.“ On je ćutao i razmišljao. Jana se spretno i brzo nađe na nogama, brižno pogleda zamišljenog Raska i kao da mu komanduje, dosta glasno viknu:

- Ustani moramo brzo nešto uraditi. Idemo. Tu smo nas dvoje i sve se ovo događa radi nas.

Rasko je tužno pogleda i bez riječi ustade, uhvati je za ruku i trkom se uputiše prema proplanku, gdje je bio dogovoren sastanak sa Mićanom i njegovim ljudima. Sunce je bilo već u zalasku kad se nađoše na proplanku. Dugo su stajali osluškujući i očekujući Mićana sa svojima, ali od njih ne bješe ni glasa. Dok su duboko u šumi tragali za Mićanom i njegovim ljudima igra je kod izvora još trajala. Kad ih prekri hladovina od stijene iznad izvora, jedna od igračica uzviknu:

- Stanite! Jana je nestala!

Igračice zastaše i, kao po komandi, u jedan glas pozivaše Janu. Mrak je brzo nadolazio, a traganje za Janom bilo uzaludno. Ni traga ni glasa od nje. Tama noći je nadolazila, a u naselje se nisu još vratili ni Jana sa ženskadijom, a ni Gavro sa momcima. Perka i Mikan su bili zabrinuti i uznemireni, posebno radi Jane i njenih iz naselja. Strah zbog Gavre je bio time veći jer su znali da on traži kavgu sa ljudima iz susjednog plemena. Sa zebnjom i nadom su iščekivali povratak u naselje i jednih i drugih, ali ih nije bilo duboko u noć. Perka pozva Mikana i reče da pripremi ljude za odlazak na izvor. U naselju su već plamtale vatre. Kad su ljudi bili spremni za polazak začu se žagor i vika sa jedne i druge strane naselja. Od rijeke je dolazila Janina grupa, a sa suprotne strane Gavro je vodio Mićana i njegove ljude kao zarobljenike. Gavro, ne znajući za nestanak Jane, hvalisavo saopšti Mikanu kako je lako zarobio Mićana i njegove. Mikan i Mićan, kao stari poznanici, migom se pozdravljaše i ništa ne zboriše. Mikan je samo klimnuo glavom i saopštio Gavri da je Jana danas nestala na izvoru rijeke i da se spremaju da pođu da je traže. Gavro se odmah stavi na uslugu da ide u potragu za Janom. Mićan, čuvši za to, pomisli da ju je Rasko ukrao. Sad mu tek bi jasno zašto se sam izgubio u šumi. Mićan, u jednom trenutku, iskoristi nesmotrenost svojih čuvara i iskrade se neopažen iz naselja, uz predhodno kazivanje svojima da je moguće da je Jana sa Raskom. Perka je naslućivala mogućnost da joj je kćerka pošla na izvor rijeke kako bi se našla sa mladim Raskom, Filipovim sinom, zato je molila Mikana i Gavru da po noći ne idu u potragu, jer se do sutra može pojaviti u naselju. Mićan je žurno odmicao prema proplanku, kako bi tamo zatekao Raska, koji ga je vjerovatno isčekivao. Izmakavši visoko u brdu iznad naselja zastade okrenu se prema naselju i glasno uzviknu:

- Gavro, vratiću se po svoje ljude!

Vatre su još uvjek u naselju gorile, a broj im se povećavao, što je bio znak da u naselju još traje uzbuna ljudi, žena i djece, pa su skoro svi zaboravili na zarobljenike. Perka, znajući za ćudi Gavrine i mržnju prema tim ljudima, zamoli Mikana da obiđe zarobljenike i pokuša Gavru odstraniti od njih. Kad Mikan među zarobljenicima ne susrete Mićana, bi mu jasno da je iskoristio nesmotrenost njegovih i da je u bjegstvu. Poznajući Mićana i njegove namjere, zaključi da je dobro što se iskrao iz naselja, ali za svaki slučaj raspita se kod njegovih. Jedan od zarobljenih mu saopšti da je Mićan pobjegao i da je kazao da se Jana možda nalazi sa Raskom. Mikan, nakon toga, saopšti da se u noći neće ići u potragu, a Gavru posla da se odmori, a da će on preuzeti brigu nad zarobljenicima. Kad Perki dadoše do znanja gdje bi se mogla nalaziti njena kćer i okolnosti Mićenovog bijega, predloži Mikanu da u zoru pusti jednog zarobljenika da ode u Raskovo naselje da pronađe Mićana kako bi nešto saznali o Jani.

 

Odluka

Uminuše zimski dani i mjeseci s brijega, a u proljeće pored dedinog groba stajaše tuđinac i Pauna. Pauna na čas uzdahnu od radosti. Mjesto drvene biljage groba stajaše kamena s nekim, za nju nepoznatim znakovima, a grob bješe još i ograđen. Pauna kleknuvši na koljena, pomilova i poljubi kameni biljeg. Zatim se podiže i reče ljubeći Gavru:

- Hvala ti na učinjenom prijatelju moj - pa još dodade - dedice, naše pleme neće izumrijeti, u mojoj utrobi leži nemirni tvoj unuk, a Gavrin sin!

Gavro privinu Paunu k svom srcu na grudi i poljubi plavu kosu buduće majke. Tako Gavro saznade da će postati otac i stalni žitelj močvare. Pauna nije mogla ni slutiti da je Gavro, krijući od nje, lutajući moćvarom i šumom, našao mrtvo tijelo njenog dede i sahranio ga, što ranije ne bijaše običaj u njenom rodu. Svi ostarjeli članovi žitelji močvare kad ostare i iznemognu u životu otisnu se u močvaru u nepovrat. Prosto se izgube u močvari i zaborave. Pauni to sve bješe čudno, ali i drago što je mogla da posjeti grob svog dede kad bi god poželjela. Ovim činom Gavri bješe jasno da sada mora više brinuti o samom sebi i Pauni jer je uskoro očekivao svog prvenca. Zato se uporno trudio da ispuni sve Paunine želje, a prva bješe njemu poznata i najvažnija, da ima jednog od onih divljih konja. I svom svojom hrabrošću i promišljenošću dade se u potjeru za divljim konjima. Nedugo zatim uspjede da odvoji od krda jednog pomamnog ždrijepca, sivkasto - bijele boje, i da ga savlada u jednom kamenom tjesnacu, nabaci mu na glavu povodac, prethodno načinjen od jedne vrlo čvrste lijane kojih bješe u izobilju u šumi. Umoran od napora hvatanja konja, pade mu na panet da se odmori, prije nego pođe do kolibe. Ždrijepca čvrsto priveza uz jedno osamljeno stablo na omanjem proplanku pa leže u debelu hladovinu. Ubrzo pade u čvrst i dug san. Ko zna dokle bi spavao da ga ne probudi neki tupi tutanj koji je dolazio od topota konjskih kopita. Na prvi pogled, kao kroz maglu, spazi nekakvu trku izrazito bijelog konja i sivkasto - bijelog ždrebeta kako u krugovima kaskaju oko njega i privezanog konja, strogo pazeći da ne nalete na njega. Konj i ždrijebac su u duetu glasno i žalovito rzali, kao da su molili za slobodu ždrijepčevu, a ždrijebe je, pognute glave, bilo u trku između njih. Gavro se još i ne podiže iz sjedećeg položaja, a jurnjava oko njega prestade. Zavlada potpuna tišina. Ustajući, još onako dremovan, pred sobom spazi rasnu i umljatu kobilu i ždrebe kako mirno u tišini stoje jedno uz drugo. Pogledi mu se učiniše sjetni i molećivi, što ga pomalo iznenadi i na prvi pogled zbuni ta nagla promjena ponašana konja. Kroz glavu mu prođe pomisao na Paunu i njegovog budućeg prvenca. U slici ispred sebe osjeti i vidje porodicu koja moli za spas svog hranitelja i čuvara. To ga dirnu u dnu duše i prisili na razmišljanje, kako bi se on osjećao da stoji ispred silnika privezan za drvo, a Pauna i sin, nemoćni, mole za njegovu slobodu. Dok su ga četvore blažene i sjetne oči posmatrale borio se sa svojom savješću i pameću šta činiti. Iako nije osjećao nikakav grijeh prema učinjenom pomisli da je najbolje da im se pokuša približiti, pa ako se ne budu plašili i bunili, da ih sve povede i preda Pauni na poklon. Smjelo se uputi prema rasnoj kobili koja se i ne pomače kad je pomilova po grivi, maleno ždrijebe podiže svoju glavicu, poče mu lizati ruke pri čemu je osjećao toplu i slankastu vlažnost. Za to vrijeme ždrijebac je mirno i veselo posmatrao prizor. I dok se Gavro zabavljao milujući ždrijebe, ždrijebac i kobila sa veselim, međusobnim pogledima i rzanjima, kao da mu davaše do znanja da hoće poći sa njim. Gavro je još iz svoga naselja dobro znao kakvu sve pomoć čovjeku čine konji i koju korist može imati ubuduće od njih, sa radošću nabaci povodac i kobili na glavu, odveza ždrijepca i povede ih put svoje kolibe. Konji mirno i sigurno idoše za njim, a ždrijebe se u hodu veselo poigravalo oko njih. Pauna, puna iznađenja i sa malim strahom, prihvati poklon i ne znajući za Gavrinu namjeru korišćenja konjske snage. Za nju je to u početku bila samo malo čudna zabava, ali kad Gavro poče koristiti ždrijepca i kobilu za jahanje i donošenje raznih tereta i građe za gradnju novog doma na sigurnijem mjestu od poplave, sa druge strane brijega iznad kolibe, shvati njegovu namjeru. Naime, Gavro se, poslije smrti starca Leontija i saznanja da će postati otac, jednog popodneva ispe na brijeg iznad kolibe i podižući glavu odmjeri cijeli prostor močvare i šumovitog kopna uz nju koji se prostirao pred njim u večernjem plavetilu neba i plivao u zlatnim bojama prirode. Divni taj prizor svakako je ushitio oči i srce Gavrino. Dugo je i dugo na brežuljku stajao, ne mogavši smaći oči s te slike. I tek kad se poče spuštati mrak na zemlju, a on ugleda pogodno i sigurno mjesto za gradnju novog doma za sebe i buduću porodicu, vrati se u kolibu. Pri susretu sa Paunon ništa ne reče samo joj se lagano prikloni i spusti vatreni poljubac na njeno rumeno lice. Sutradan, u kasno prepodnevlje, ne govoreći ništa Pauni, spusti se do izvora, pa krenu put velike rijeke stazom koja vodiše duž potoka na rijeku. Nešto prije dolaska na obalu rijeke pade mu na um da skrene sa staze. I čim zađe iza ovećeg grmlja, otvori se pred njegovim očima čudan prizor. Pod nogama širila mu se omanja čistina uz obalu rijeke, na kojoj je raslo brojno šumsko i močvarno cvijeće, a preko te čistine jurila mu je u susret nepoznata omanja životinja, kao da je gonjena od najkrvoločnijeg neprijatelja. Teško se probijala kroz gustu i uzraslu travu i u svom strahu i ne znanjući sva uzdrhtala nađe se u Gavrinom zagrljaju. Ni Gavri ne bješe ugodno pa gotovo da ne ispusti nježno i mlado rogato stvorenje koje poče ubrzano da mekće i ne smiri se dok ga Gavro ne pomilova i iznese na stazu. I tek kad bolje pogleda svoj plijen uvjeri se da u rukama ima mladunče od divokoze. Još jednom baci pogled na rascvjetalu čistinu i spazi čopor divljih pasa, koji ga upadljivo posmatraše i skoro ne napadaše kako bi ublažili glad. I pored svega, tužnim pogledima ispratiše ponositog Gavru i jare sve dok ne zamakoše iza većeg žbunja pored puta koji je vodio do Paunine kolibe. Paunu zateče na izvoru. Sjedila je za stolom u hladovini očekujući Gavru da se vrati iz močvare. Nadala se nekakvoj lovini ali ne i mladoj divljoj životinji. Gavro joj s ponosom pokaza lovinu i reče da će je čuvati i odgajati jer u njegovom kraju ljudi odavno odgajaju i čuvaju mnogobrojne slične i ovakve životinje od koijih imaju veliku korist. Gavro je još dugo vremena, uporedo sa prikupljanjem i pripremom pribora i alata za gradnju svog novog doma i obradu zemlje, pripitomljavao više vrsta divljih životinja i tako stvarao osnovu za bolji život i razvoj porodice. I ne prođe dugo vremena, on u okolini kolibe napuni raznim sitnim i krupnim divljim životinjama sve zgrade u kojima je pokojni starac Leontije samo privremeno zatvarao i čuvavo višak svoje svakodnevne lovine, ne vodeći računa da ih pripitomi, odgoji i koristi kao radnu snagu ili za proizvodnju hrane, što Gavri bješe prevashodno. Znao je da močvara ne može, svojim darovima, biti garant za život njemu i njegovoj porodici, pa, ako ne preduzme ništa bolje i sigurnije, do rođenja sina moraju propasti. Zato započe sa gradnjom novog doma, bavljenjem obrade zemlje i gajenjem stoke. Mirno je čekao razvoj dogođaja, ulažući svoj trud, da bilo čim dočeka svog prvenca. Činilo mu se da bi se u suprotnom kajao. Smatrao je da je lakše podnositi gubitak nego kajanje. Močvara je bila pozornica na kojoj je Pauna igrala svoju ulogu, a kopno i šuma su bili pozornica za Gavrinu ulogu. Naizmjenice su bili publika i glumci, sve dok nisu te dvije pozornice života spojili u jednu.