VUK I MALI KOZAR

Gledam, u magičnoj kutiji znanoj kao televizor, borbu za goli život između lava i jelena. Ubrzo mi se pred očima pojavljuje moja davnašnja borba za goli život i to sa vukovima. Da, da... borba sa vukovima, ne treba da se čudite. To je bilo negdje u zimu 1943. godine, kad vrijeme u okolini mog sela Baraći bješe slično današnjem, ovakvo kakvo danas gledam sa prozora našeg toplog stana, puno snijega i oštre hladnoće. Vijore pahuljice, pletu se oko mladih ariša i onda brže bolje pobjegnu tjerane ko zna čim. U to vrijeme, već prije otprilike osamdeset dvije godine, bijah mali kozar, čobanče, čuvar seoskih i koza naše porodice. Koze su seljanima u tim krajevima bile najkorisnija stvorenja, izdržljive i snalažljive, ne traže mnogo brige i njege, hrane se svim i svačim, a daju mlijeko i meso. Jednog jutra, u samo svanuće, probudiše me još pospanog. Na brzinu me opremiše šarenom torbom u kojoj su bili komad kukuruze i komadić slanine i uputiše kozama. Ogrnut suknenom haljinom, sa oputnjacima na nogama krenuh u brda iznad sela da pustim koze, da ih potjeram i čuvam na livadama zvanim Paljevine i Šiprage. S velikim naporom penjah se uz put koji je uz jednu kosu vodio do pojate u brdima. Nije bilo nikakve prtine, utabane staze, već snijeg bješe meni do pasa. Sav u znoju i zadihan stigoh pred pojatu. Još i ne otvorih vrata, a koze osjetiše moje prisustvo i javiše se poznatim kozijim memekanjem. To je za mene bio znak da su gladne. Čim otvorih ulazna vrata koze uzdignutih glava i otvorenih i bistrih očiju pohitaše prema meni uz glasno memekanje. Ali ne htjedoše pojuriti napolje, kao što uobičajeno rade u ljetno doba. Znaju one šta je zima, ne ide im se baš na snijeg i hladan vjetar. Mene zahvati neka toplina i poznati koziji miris. Zastao sam. Ta toplina mi je neobično prijala. Zatvorih ulazna vrata i stadoh među koze koje su me i dalje, ali sada ćutke, posmatrale. Nakon izvjesnog vremena rekoh, kao za sebe:
- Hoćemo li napolje?
Mislio sam da neće reagovati na moje riječi, ali one se u sav glas ponovo jave meketom. Međutim, ne pomjeriše se ni za malo. Mislim se šta da radim, kako da ih ubjedim da se pokrenu? Obratih im se molećivo i prijazno, prosto ih zamolih rječima:
- Idemo u selo, a ne u Šiprage.
I gle čuda, kao da me razumješe! Moj omiljeni pomagač, ljubimac, jarac po nadimku Maks povede svoje jato u bjelinu i hladnoću. Dok sam zatvarao pojatu one se brzo i jednostavno zbiše u manje klupče, jedna do druge. Još uvjek su me posmatrale kao da su se pitale da li ću ih slagati i povesti u planinu umjesto u selo. Ubrzo sam se, prošavši pored kuća Mitrovića i Grujića, sa jatom koza našao u šumovitom Grabežu. To je bio prostor između zaseoka Protići, Smiljanići, Šušnjari i Podgrabež. Snijeg je i dalje uporno padao kao pljeva, nemajući namjeru da se odmori. Koze su halapljivo povijale šiblje i brstile mladice. Kad bih blizu kuće Laze Protića, inače dobrog prijatelja mojih roditelja, pozva me domaćin u kuću da se na kratko ogrijem i okrijepim toplim čajem. Rekoh da moram paziti na koze jer su se neko veče u Grabežu čuli vuci kako zavijaju. Lazo se osmjehnu i reče da su koze blizu puta i naselja i da se vuci neće usuditi da priđu jer se plaše ljudi, a uvijek se neko nađe na putu. Ubrzo sam se našao u Lazinoj toploj sobi. Njegova dobra i lijepa žena Ruža je pripremila topli čaj i kolačiće. Čim sam ušao ponudiše mi da popijem čaj i pojedem kolačića. Bješe me sramota i prihvatim da popijem čaj, a ne htjedoh jesti kolačiće govoreći da sam već doručkovao, iako to nije bila istina. Jednostavno, htio sam da budem pristojan. Ruža je moju haljinicu, koja je već bila dobrano mokra, stavila blizu furune da se suši. Lazo je tek započeo neku svoju laganu priču da bi me razveselio, a meni se nešto učini kao da čujem memek koza. Ne govoreći ništa, kao gromom opaljen, zgrabih još uvijek vlažnu haljinicu, ogrnuh je na glavu i izjurih napolje. Lazo i Ruža sa čuđenjem izjuriše za mnom. Još me ništa ne upitaše, a ja se nađoh u trnjaku pored puta koji je vodio u Smiljaniće. I evo ti belaja, čitava i velika se jurnjava stvorila ispred mojih koza: koza zvana Žuja i njen potomak, pomenuti jarac Maks, su se isprečili dvojici vukova. Štitili su ostalekoze. Dok se jedan od vukova varakao sa Žujom oko jednog grma nastojeći da je uhvati za vrat i prekolje, Maks je neustrašivo kidisao na tog vuka da bi odbranio svoju majku, ali ga je u tome sprečavao drugi razbjesnjeli i gladni vuk. Scena se odigravala uživo, što bi danas moderno rekli – rijaliti, pred stotinu ukočenih kozijih pogleda. Koze su, ukočene od straha, ne mrdajući se mirno ali u stvari napeto posmatrale borbu za život. Kao da je to bila nekakva borbena scena na osvjetljenoj bini koja se odigrava pred stotinu poštovalaca pozorišne umjetnosti.

Zadrhtao sam, ne znam ni sam od čega, da li od straha od vukova, da li od hladnoće ili brige za Žuju i Maksa. Ili od svega toga zajedno. Utom onaj vuk uhvati Žuju za vrat iznad rogova. Zaglavi se između Žujinih rogova i kad se već pojavi kozija krv i oboji crvene tragove u snijegu, pojurih bez imalo straha prema Žuji hajkajući na vukove. Uhvatih Žuju za zadnje noge i dadoh se u natezanje sa vukom. Za Žujin život. Nastade neprijateljsko natezanje i urlikanje. Vukao sam Žuju prema sebi, a vuk prema sebi. Vuk je bio mnogo snažniji i lukaviji od mene. Kad bi god nas dvojica vukli ka sebi Žujino tijelo, najjače što se može, on bi naglo popuštao Žuju, a ja bih padao na stražnjicu u snijeg ali i dalje ga plašeći svojim plačem, vikom i dozivanjem u pomoć. Dok bih se ja ponovo podigao i prihvatio Žujinih nogu vuk je ostvarivao svoj plan. Kozu je sve više uvlačio u gustiš trnjaka i sve više pio njene krvi. I umalo da ne nadjača i prevari me, i ostvari svoje namjere. Možda bi se to i desilo da se na samom putu ne pojavi seljanin Jovan iz Smiljanića, a prispješe i Lazo i Ruža. Uz njihovu pomoć jedva izvukošmo Žuju iz vučijih čeljusti, svu u krvi i ranama. Vukovi su bili suviše uplašeni pojavom odraslih i borba za život je bila završena. Vukovi, začudo, veoma polako zamaknuše u jedan oveći šumarak, kao da se predomišljaju da li da nastave napad ili da odustanu? Nekako su izgledali kao da poručuju: sad ste je spasili, ali drugi put ćemo mi uspjeti. Žuja se polumrtva, poluživa borila za život ležeći na prtini, na putu, a mi, njeni branioci i spasioci, ne znadosmo šta uraditi sa njom.

Čekali smo šta će sa njome biti i ubrzo shvatismo da ne može preživjeti. Zbog toga joj Jovan olakša patnju oštrim nožem, šklopcem, i stavi je na saonice koje su se baš u tom času pojavile na putu, prolazeći za zaseok Jakovljevići. Ja okupih koze i nastavih put ka našoj kući. Skoro u suton zimske večeri dotjerah koze u selo i uz pomoć oca zatvorismo ih u pojatu. Pojata u brdima je ostala prazna, hladila se očekujući svoje stanare, ali ne i Žuju. Ona više nikada neće doći.

Otac me je grdio što sam sa kozama došao u selo. Nije mi vjerovao da je snijeg na brdima bio toliko visok da nije bilo moguće potjerati koze u Šiprage. Sutradan je otac sam potjerao koze u brda s namjerom da ih otjera u Šiprage, ali ni on to nije mogao učiniti. Jednostavno, bilo je previše snijega. Što ne može biti, ne može! On je onda koze nahranio sijenom i hrastovim suvim lišćem, zatvorio ih u pojatu i brzo se pojavio u kući. Ništa nije govorio, a ja ga nisam smio ništa pitati. A htio sam da znam kako se tako brzo vratio iz Šipraga? Njegov pogled mi je ipak sve govorio. Nikada mi nije rekao šta je uradio sa kozama te večeri, ali je bilo očigledno. Osim toga, nikada više mi nije prigovarao zbog gubitka Žuje.

Dok sam bio čobanče, mali kozar, bilo je još puno opasnih, ali i čudnih i neobičnih susreta sa vukovima, a bogami i još ponekim divljim, šumskim stvorenjima. Ali u tim divnim zabitima živjelo se nekako zajedno sa tim stvorenjima. Nekako se znalo šta ko radi, šta je čiji „posao“, zvjeri rade svoje, ljudi rade svoje. Svi žele da prežive, ponekad na uštrb ili štetu ovih drugih, ali je u tome mogao da se prepozna nekakav sklad, prirodni poredak, mjera. Jeste, borba za život. Poštovanje, red stvari, ali ne i zlo.

Napomena:
Priča "VUK I MALI KOZAR" je preuzeta iz Publikacije Mr Tode Jakovljević "Tragovi u Vremenu" Beograd 2022.